Sreća u nesreći

Jednog dana dječak Luka je u školu došao u rozoj majci.

-Kako si se to obukao!? Roza nije za dečke. Fujjjj!!!!- rugali su mu se dječaci.

Luka je inače bio dječak kojeg su svi izbacivali iz grupe, vrijeđali ,tukli, smijali mu se, trgali mu stvari, pričali laži o njemu...

-Oprostite!- tužno kaže Luka i otrči u WC

U WC-u je isplakao cijelo Jadransko more suza.

-Ovo mi je najdraža majica i sad je ne mogu nositi u školu.-jecajućim glasom kaže Luka.

-Zašto me oni ne vole, što sam im skrivio?- pitao se Luka,- Zar sam nešto napravio, ili možda jer mi mama radi kao konobarica u nekom baru od 1001 pijanca, a tata vozi hipijevski bus?

U tom trenutku netko uleti u WC i strašno zalupi vratima.

-Tko je to?- pitao je Luka brišući suze.

Ubrzo se ispred Luke stvorila grupa dječaka iz njegovog razreda.

-Što želite od mene? Što sam vam skrivio?- upita Luka drhtajućim glasom

-Želimo da napustiš ovu školu i više nikad se ne vratiš u nju.-kaže jedan dječak ljutitim glasom.

-Ali ne odlučujem ja u koju ću školu pohađati! - kaže Luka.

-Onda možemo riješiti stvar samo na jedan način... - rekli su dječaci.

Dva dječaka su ga primila za ruke, jedan dječaka mu je uzeo torbu i istresao mu sve knjige u smeće, drugi je pak skinuo Luki cipele i polio ih vodom. Nakon par minuta zazvonilo je školsko zvono za početak sata. Dječaci su pustili Luku i otrčali u razred kako ne bi imali problema. Luka je pobrao svoje stvari i vratio ih u školsku torbu. Cipele su bile potpuno mokre pa ih je morao držati u ruci, a do razreda je morao otići bos, u čarapama na kojima je bila rupa pa je Luki jedan prst virio van. Na svu sreće svi učenici su bili na nastavi pa je Luka bez straha otišao do razreda. Lukina ruka je već bila na kvaki razreda no u tom trenu...

-Luka, što ti se dogodilo? Zašto hodaš školskim hodnicima u čarapama?- viknula je ravnateljica tako jako da ju je čula cijela škola.

-Pa nije bilo ništa strašno. U WC-u je bilo malo vode na podu pa sam se poskliznuo i pao- Luka je lagao je jer ga je bilo strah što bi mu oni stvorovi iz njegovog razreda napravili ako bi rekao istinu.

-Želiš doći u moj ured da te osušimo?- upita ravnateljica blagim glasom.

-Ne treba hvala, ionako nema puno vode.- nije znao što bi drugo rekao.

-Dobro, kako želiš. - kaže ravnateljica i otiđe natrag u svoj ured.

Luka je ušao u razred, a svi su ga gledali kao da je pao s Marsa.

-Luka, što ti se dogodilo?- upitala ga je učiteljica.

Dječaci koji su mu to napravili pogledali su ga ljutito i pokušavali mu reći da ako išta kaže bit će problema.

-Bio sam u WC-u i poskliznuo sam se po lokvi vode. - rekao je Luka što uvjerljivije.

-Ajme, zar tako jako?- upitala je učiteljica zabrinutim glasom.

-Da, nažalost- kaže Luka.

- Dobro, dobro, hajde sjedni na mjesto. - kaže mu učiteljica pa nastavi pričati.

Luka je sjeo na mjesto, a učenici su mu se tajno smijali i došaptavali nešto jedni drugima.

Luka je došao doma, a mama ga je pogledala tužnom facom.

-Luka, što se dogodilo?-upitala ga je mama tužnim glasom.

- Bio sam u WC-u i poskliznuo sam se po lokvi vode. - rekao je Luka već iscrpljenim glasom od toliko ponavljanja istog razloga cijeli dan.

-Molim te Luka, ne prodavaj mi takve fore! - kaže mama sumnjivo.

- Stvarno mama! Zašto bih ti lagao?- upitao je Luka znajući da je mama shvatila što se dogodilo.

-Luka, reci mi istinu! - već iživciranim glasom rekla je mama.

Luka je ispričao mami cijelu istinu.

-Sutra idem u školu s tobom -kaže mama ljutitim glasom.

-Nee!! Oni će me ubiti ako saznaju da sam ti rekao!- kaže Luka

-Neće, obećajem!- odgovori mama blagim glasom.

Sljedeći dan mama i Luka dođu u školu.

-Ti idi u svoj razred, a ja ću u ured od psihologinje -kaže mama tihim glasom.

Luka dođe u razred i sjedne na mjesto.

-Zašto si doveo svoju mamu u školu? - upitao je jedan dječak koji ga je napao.

-Rekla je da želi porazgovarati o mojim ocjenama. - opušteno kaže Luka.

-Dobro, ali bolje ti je da nikome nisi rekao za ono jučer jer je ono bilo samo proba.- ljutim glasom kaže dječak.

-Ne brini, to je između nas. -kaže Luka što brže.

Nakon 15 minuta učiteljica uđe u razred sa nekom djevojčicom.

-Ovo je naša nova učenica,-kaže učiteljica,- ona je iz Italije.

-Bok, ja sam Camilla. - pozdravi nova učenica.

Luka ju je gledao, a oči su mu zamalo ispale van.

-Kako je lijepa...- govorio je u sebi.

Učiteljica je Camillu upoznala sa razredom.

-Camilla, sjedni pored Luke. - kaže učiteljica.

Luka i Camilla su se upoznali i pričali o svojim problemima u životu. Luku je bio sram što mora reći da dolazi iz siromašne obitelji, da ga njegovi vršnjaci svakodnevno odbacuju iz grupe, no rekao je sam sebi; ako želim nešto više s njom moram biti hrabar!

-Mislim da ti mogu pomoći! - kaže Camilla.

-Stvarno? Ali kako?-upita Luka.

- Sad ću ti sve objasniti.- kaže Camilla.

-Moji roditelji su radnici u trgovini zdrave hrane i traže još radnika pa sam mislila da tvojim roditeljima ponude posao? - kaže Camilla.

-To je odlična ideja. Samo brinem se da tvojim roditeljima neće smetati. - kaže Luka.

-Ma neće! - kaže Camilla.

Za to vrijeme u uredu psihologinje Lukina mama je bila u dogovoru s psihologinjom da dječake koji su zlostavljali Luku u školskom WC-u budu premješteni u drugu školu.

Lukina mama i psihologinja ušle su u razreda i objasnili svima što se dogodilo.

Dječaci su uskoro bili premješteni u školu za problematične učenike. U Lukinom razredu je konačno sve bilo normalno. Svi su se družili sa svima, bili su složni, hrabri… A Lukini roditelji su radili s Camillinim roditeljima u trgovini zdrave hrane. Lukina obitelj više nije bila siromašna.

Bližili su se ljetni praznici a Luka još uvijek nije priznao Camilli svoje osjećaje.

Jednog sunčanog dana Luka je na putu do škole stao u cvjećarnici da kupi Camilli naljepši buket ruža. Stigao je u školu i dao Camilli taj predivan buket ruža.

-Ovo je za tebe! - kaže Luka dok su se njegovi obrazi zacrvenili, sada je izgledao kao rajčica.

-O moj bože!! Hvala ti!!- zacrvenila se Camilla.

-Nije to sve, -kaže Luka, - ima još jedna stvar koju ne znaš; sviđaš mi se!

-Awww i ti meni...- uzbuđeno kaže Camilla.

I tako su oni dvoje zajedno prebrodili svoje probleme.

A poruka za vas je da nikad ni u kojem slučaju ne osuđujete ljude na to kako izgledaju ili smiju li cure nositi rozu ili dečki plavu. Sve je za svakoga, nikada nemojte to zaboraviti!